PJESMA NEVINOSTI

Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah

na dugom putu, kroz ovaj život sjena.

Nije mi dano da znam, zaboravih dosta

toga što mi je ljudski krasilo lik,

no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,

talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.

Dano mi nije da znam, jer s ramena

mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.

Šehid sam, i nosim svoj nevini usud

kao što nosim glavu pod pazuhom.

Korakom manjim od kreta, proći moram svukud,

svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.

Mada oči nemam, nisam obdaren sluhom,

i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom

me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom

niknut de cvijet, darivat ću te krinom.

Moj put je dug, nakana mnogo veća.

Nada mi krijepi tijelo, uprtih

je, kad i meleka svoga, na pleća.

Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu, strah,

nit’ bilo šta od ljudskih nejakosti.

Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah

mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti

oštrim zube da zlosti smrvi u prah.

Dug je put moj, stoga sam i ja vječan,

šehid sam, i od sebe viši usud nosim

kao balon kad svijetom nosi dječak.

Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,

ćutim krine pod tabanima bosim,

zemljo, naša vidim čeda, kriništa,

i znam, kada glavu spustim, kad u rosi

smiraj nađem, znam, da neću biti ništa.