Zilhad Ključanin

ilustracija biografija

Rođen je 5. marta 1960. u Trnovi kod Sanskog Mosta.

Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu.

Pisao je djela iz poezije, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove.

Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije.

Drama “Šehid” premijerno je izvedena 7. decembra 1999. godine u “Bosanskom narodnom pozorištu” iz Zenice u režiji Slobodana Stojanovića.

Drama “Muholovac” imala je premijeru 28.2.2008. u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji Aleša Kurta.

Drama “Švedsko srce moje majke” premijerno je izvedena 2009. godine u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici u režiji Aleša Kurta.

Preselio je na ahiret 2016. godine u 57. godini života.

SINOVI ADEMOVI

 

Jedino oružje

koje smo imali

bila je Knjiga

 

Imam je sa dva mujezina

opasao Musafom selo,

prvi dan.

 

Između njih i nas bit će bedem

a na vrhovima ljudi koji će

svakog po licu njegovom poznati

 

Drugoga dana

na bedemima od sura

napravljene su puškarnice

 

I oni će stanovnicima dženneta viknuti

“Mir vama!” – dok još ne uđu u nj,

a jedva su čekali

 

Kada je, trećega dana, u puškarnice

od ajeta trebalo staviti puške –

u selo su ušli četnici.

 

Jer, svaki narod ima svoj kraj,

i kada dođe njegov kraj, neće ga moći

ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati

 

Jedan jedini tren

koji je falio.

Manji od svakog trena.

PJESMA NEVINOSTI

Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah

na dugom putu, kroz ovaj život sjena.

Nije mi dano da znam, zaboravih dosta

toga što mi je ljudski krasilo lik,

no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,

talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.

Dano mi nije da znam, jer s ramena

mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.

Šehid sam, i nosim svoj nevini usud

kao što nosim glavu pod pazuhom.

Korakom manjim od kreta, proći moram svukud,

svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.

Mada oči nemam, nisam obdaren sluhom,

i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom

me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom

 

 

niknut de cvijet, darivat ću te krinom.

Moj put je dug, nakana mnogo veća.

Nada mi krijepi tijelo, uprtih

je, kad i meleka svoga, na pleća.

Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu, strah,

nit’ bilo šta od ljudskih nejakosti.

Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah

mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti

oštrim zube da zlosti smrvi u prah.

Dug je put moj, stoga sam i ja vječan,

šehid sam, i od sebe viši usud nosim

kao balon kad svijetom nosi dječak.

Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,

ćutim krine pod tabanima bosim,

zemljo, naša vidim čeda, kriništa,

i znam, kada glavu spustim, kad u rosi

smiraj nađem, znam, da neću biti ništa.

PUTNIK NA SVOJU ODGOVORNOST

 

Koračam kroz noć, korakom dužim od noći;

ko je taj što pored nas ide, treći,

nečujan, u nakani da sklad nam priječi,

sklad bez kojeg ja ne bih mogao ja biti,

bez kojeg ne bi mogla biti ni ti.

 

Koračam, i vidim samo ti me pratiš,

trepetljika, blijed milujuć gustiš,

ali, znam, i ja i ti i mjesec pustim

činimo svijet da nije onog trećeg,

što bliz, od daha bliži, uz nas šeće.

 

Koračam, i dva se udaljuju srca,

da svako u svom zavjetarju grca.

Sjeno, kaži, sestro, da l’ to mrca

kroz dugu vodiš noć, umjesto mene,

umjesto onog što čeka: na javi da se prene.

Objavljeno 04.12.2025.

Projekat podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

Stavovi iznijeti u publikaciji ne izražavaju nužno i stavove donatora.