Sait Orahovac
Sait Orahovac (Podgorica, 24. maj 1909 — Sarajevo, 21. novembar 1992) je bošnjački, crnogorski i jugoslavenski pjesnik i folklorist.
Od rane mladosti živi u Sarajevu, gdje na Filozofskom fakultetu, završava historiju južnoslavenskih književnosti i srpskohrvatski jezik. Doktorirao je 1980. godine iz oblasti književne folkloristike sa doktorskom tezom pod nazivom Kulturno-istorijske, etičke i estetske oznake muslimanskih narodnih pjesama na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Objavio je oko 35 knjiga od čega 20 zbirki poezije i 15 knjiga iz oblasti folkloristike i nauke. Bio je poznat kao odličan socijalni pesnik. Njegove pjesme prevedene su na ruski, bugarski, makedonski, slovenački, češki, poljski, albanski, turski, arapski, francuski i engleski jezik. Njegov istraživački rad pretočen je u zbirke blaga bošnjačkog naroda, te u knjige narodnih i antifašističkih pjesama bunta i otpora, anegdota i humora. Poseban doprinos dao je u izučavanju sevdalinki. Proučavao je folklor i istraživao kulturnu baštinu i tradiciju naroda.
Poslije oslobođenja bio kustos Muzeja revolucije BiH i u tom svojstvu sakupljao arhivsku, folklornu i drugu građu iz perioda Narodnooslobolilačkog rata i narodne revolucije. U okviru naučnog rada, priredio je Pjesme o narodnim herojima, Savremene narodne pjesme iz borbe i obnove, Partizani u anegdotama, Anegdote o našim književnicima, Vedrine duha, Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine, Pjesme bunta i otpora, Stare narodne pjesme Muslimana Bosne i Hercegovine, Muslimanske narodne pjesme i druge.
Bio je član Društva pisaca BiH i član Društva za obradu folklora.
Umro je u Sarajevu, 21. novembra 1992. godine.
CRNOGORCI PEČALE PO SVIJETU
Poput nomada, po zemljinom šaru,
Lutaju željni postelje i krova,
Šibani kišom, bolestima, glađu
I teškom brigom, težom od olova.
Oni i Kuli križ jednako nose,
Po rudnicima ginu i morima,
Hapsane pune u zemljama raznim
I postupa se s njima kao psima.
U bescenj nude svoju radnu snagu,
Zemljaci moji, pečalbari suri.
Nemaju volje da misle na dragu,
Jer svud im cvatu krvavi božuri.
Nađu li posla, ti mužjaci boni,
Dobri ko dobra Zeta blagorodna:
Po fabrikama, plantažama, farmi,
Trunu, il polja natapaju plodna,
A sve za drugog. U noći nariču
Za svojim domom. Il tvrdo zahrče
Na daski tvrdoj, a neki uz priču,
Jeftina čaja za večeru srče.
Životom grubim, trudnim, mukotrpnim
Zemljaci moji mrevare i pate.
Zarade nema da svojima pošlju,
Uštede nema da se natrag vrate.
JESENJI PASTEL
Na rame pade mi list,
Pade bakrenožut
I lišćem zasut je sav,
Zasut uzani put.
Jesen je sela na hrast,
Sela i trese grane
I magla plovi i klizi,
Plovi niz rečne strane.
Šta li će jesen, šta,
Dok ovaj pastel tka,
Šta će mi na dar dati?
Hoće li mraz i kraj
Ili će bakra sjaj
Na cesti mojoj sjati?
PORIJEKLO
I
I pitaš, ko sam? Evo putem rime,
Ja ću ti reći o porijeklu našem:
Niti mi Beg je niti Aga ime
Nit’ sablju pašem, niti hata jašem!
A Bog i vjera, ponosim se time,
(Suprotno, možda, nazoru je vašem,
Do kad je zima: usred takve zime,
Zašto se mraza mjesto vatre mašem?)
Al šta ćeš gospo! Krv čednoga sebra
Ključa u meni. I moja su rebra
Građena tkivom čovjeka iz puka.
Ako te, katkad, moj um u to vara,
Jer ima u njem nešto knjiškog dara,
Ne vara moja proleterska ruka.
II
Djetinstvo pitaš. Eto, putem strofe
Želim i o tom par ti slika reći:
Rođen sam ispred ratne katastrofe,
A nisam rođen u miru i sreći.
Oca mi nisu nazivali: grofe,
već prije: goljo, il seljače pseći.
A sin mu nosač. Nosio sam kofe
Tereta ratnog o majušne pleći.
Pa se ne čudi, zašto na mom čelu
Duboka brazda zjapi, ko u selu
Kad zjapi brazda na širokoj njivi.
Plodovi to su djetinstva i rata
I što u brata imo sam nebrata
I život sivi, život tako sivi.
III
A mladost? Veliš. O njoj želiš znati,
Kakva je ona, je l burna il tiha?
Evo i o njoj, milostiva, ja ti
U album šaljem nekoliko stiha.
Znadeš li, kako jastrebac krilati
Nad oblakom se u azuru njiha,
I ako pati, čini se ne pati,
Načinom takvim moja mladost biva!
I kao nekad moj djed, na granici
(Brekteći snagom orla na litici)
Kada je s puškom, sjekirom il mačem
Branio kuću svom seljačkom rodu,
Jednako njemu, šiban, al ne plačem,
Ja branim rodu hljebac i slobodu.
CRNOJ GORI
I
Ko reče da si samo kamen
Usijan, oštar, tvrd i siv,
Kad ti si našeg roda znamen,
Njegovog bitka spomenik živ.
I u tvom kraju raste žito
I voćke cvatu, bleju stada.
Sa malim plodom srce sito,
Na stubu slave – čvrsta zgrada.
Goleme snage tvoj je čovjek,
Krilatog maha bio dovjek,
Za brata bratsku krv je davo!
I kad je gino, šale zbijo
I svoje kosti svud je sijo.
I svud je stizo, nikad spavo.
II
Ko reče da si blagom sitna,
I da si štura, da si sura,
Kad ti si harna, ti si kitna,
Kad ti si Blagost, ti si Bura!
Široka dušo, srcem sveca,
Pod tvojim krovom ljubav cvjeta.
A tvoje kćeri, tvoja djeca,
Pitomi to su makovi ljeta.
Ti nisi crna. Samo crn je
Obojen cro crni đavo,
S pravednim gnjevom koji bjen je
S ramena tvoga u gnjat – pravo!
O, ti si baklja, ti si luča,
I grom gdje lom je, gdje je tuča!
SNOVI
U snu te često mlad pohađam,
I s tobom vodim tople zbore
I tada snova ja se rađam
Od kasne noći sve do zore.
A kad otvorim oka oba,
Pa te u ranom tražim miru,
Tad vidim: samo prazna je soba,
A ti tek slika u okviru.
Objavljeno 04.12.2025.
