Hamza Humo

ilustracija biografija

Hamza Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru. Iz ugledne porodice iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon sarajevskog atentata (1914.), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, je uhapšen zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao tumač i pisar u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i Beograd.

U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. 1919. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama “Nutarnji život” (1919.).

U vremenu između dva rata, kada najplodnije i najintezivnije stvara, objavio je više pjesničkih knjiga i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo, lirski roman “Grozdanin kikot” (1927.) koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na mnoge jezike.

Od 1923. godine uređivao je list Zabavnik, od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, a potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana “Adem Čabrić” (1947.) snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodjeljena za životno djelo.

Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.

HAMZA

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.

O čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhuda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

OSMIJEH JESENI

Sam sjedim u bašti pod crvenim šipkom.

O, bistra radosti prvih jesenjih dana,

Stojiš u bijelu ko čudni gospoda smiješak

I domahuješ mi kroz meku, sunčanu bajku

Bistrog dana i jesenjeg granja.

Sam ležim u bašti pod crvenim šipkom

I pružam za tobom moje tihe ruke.

O, zatvoriću se u kafeze moje!

Šapućem nečujno, a tvoj osmijeh titra.

U bistrom vazduhu kakve to čujem zvuke?

Je li to zvuk toploga ti smješka.

Ili šum krila u suncu leptira hitra?

ZVUCI U SRCU

Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih čujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noći,
Puni su bijesa oštre bure,
Puni čokota kad soči.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljećne vode
Što hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem nježnim do suze,
Oni su bili i mržnje kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne priguši
Ljudskim srcem što vole,
Oni se upiše u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce raniše ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iščupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi žao što dani bježe,
Jer kao blještavi života snovi
Ti zvuci u djelu leže.

MOLITVA NA STIJENI

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuće.
Veče pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama šuti, vlada.
I ja razmišljam o prošlom u životu.

O, gospode, kličem,
Naposljetku sam na osami s Tobom!
Ti nisi za me više
Onaj što nagrađuje i kažnjava.
Spoznao sam tajnu i ono što je sreća.
Sad razgovaram s Tobom
I na stvari se smiješim
Osamljen na stijeni vrh kuće.

U ovim časovima našim
Mnogima bih ljudima izgled’o
Ko čudak ili ludak
I onda kada zviždim na stijeni
I vabim žute ptice
Što dolje u bašči krešte
Pod Tvojom i mojom kućom,
Gospode, dragi druže,
I prijatelju moj!

Objavljeno 02.12.2025.

Projekat podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

Stavovi iznijeti u publikaciji ne izražavaju nužno i stavove donatora.