Hadžem Hajdarević

ilustracija biografija

Hadžem Hajdarević rođen je 18. jula 1956. godine u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu kod Foče (osnovna škola), te u Sarajevu (Gazi Husrevbegova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu).

Objavio je 12 knjiga poezije, više pjesničkih izbora, zatim nekoliko knjiga proza, kolumni, eseja, čime se kad je u pitanju žanr ubraja u najraznorodnije savremene bosanskohercegovačke autore.

Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na bugarskom, francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je i na arapski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, armenski, italijanski, turski, ukrajinski i druge jezike.

Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981), Nagrada „Skender Kulenović“ (1996), Planjaxova nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005), nekoliko bh. i regionalnih nagrada za najbolju kratku priču i dr. Zastupljen je u svim novijim antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i kratke priče.

Jedan je od autora Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007), koautor Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike (Sarajevo, 2013). Autor je ili koautor više čitanki za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini.

Od 2002. pa do 2012. godine bio je, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca BiH, predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije „Sarajevski dani poezije“, a krajem marta 2018. izabran je za predsjednika bosanskohercegovačkoga Društva pisaca.

Živio je i radio u Sarajevu. Posljednjih 20-ak godina bio je uposlen u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Umro je u Sarajevu, početkom decembra 2023.

POSLJEDNJE JUTRO

 

Ponekad pomislim kako li će izgledati

To posljednje jutro moga života.

Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti

Umorno tijelo do toaleta. Možda neću

Ni pogledati u ogledalo… Potom ću

Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu

Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.

Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom

Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim neodloženim

Poslom zemaljskim… Manje je važno

Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce

Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom

Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno

Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi

Dano znati je li to moje posljednje jutro.

A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje?

Možda ću zauvijek ostati u nekom svome

Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati

S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama

Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu

I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom

Kao jasnom granicom za sve što nepovratno

Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…

STARE FOTOGRAFIJE

 

Šta je naše lice ako nije citat

iz Božjega spisa? Čitamo ga iza

plohe ogledala, kamo će odskitat

sjećanje na trenut Pramajkina griza…

 

Jabukina glatkost, nježni nabor mora,

sve je usna Višnja što nas ljubi pâhom

vjetra, ili svjetlom zgusnutim vrh borā.

Svako lice može samo svojim dahom

 

prepoznati radost ili tugu trena

kad vrh čela teška nadvije se sjena

pa rukopis Boga skori se u kraste.

 

Zato lice sebe zaboravlja? Druga

lica pamti kao dio općeg duga

u kojima čita sve što ih nadraste.

OSA NAŠEG GLASA

 

Svojim glasom mi kružimo oko sebe

kao oko nestalne osi.

Slušaju nas anđeli od javorova lišća,

Slušaju zapuštene postelje i sjene.

Taj krug dopire do blagoslovne boli

sveg što je unutra il’ što nije spolja.

U odjeku teku mjesečeve vode,

izvještaji bližnjih pristižu iz Raja.

 

Svojim glasom dotičemo nebesnice

i zagluhle otoke, sve prostrane

žitnice duše, zle uzle baštinjena straha.

 

Vrtimo glasom i svoje humke, blagdane

i bašče, brstimo lišće sa stabala svog žića,

u kući nas dočekuju ruže nevjestine, miris

lahkoumni još nas izdao nije.

 

Taj krug je netom granica našeg carstva,

prostor osobne žudnje, vječito osipanje

u zvjezdani prah. A dušini metri

načas se zgrče u kolute daha,

kako ih ni slutnjom ko taknuo ne bi.

MAJKA

 

I Bajram će doći, i noć Jevmi-ašure
i rumeni hor prepelica
za duše onih što odoše sa ovog svijeta,
i tisuć radosti u rasprhu bejturana –
kao u glasu punom dženetskog daha.

 

I ti ćeš treptati nad punim
svojim zagrljajem, blaga u rijeci
kojom kretnje vežeš

 

Koliko sjemenja za zdjelice i pamtivijeke,
koliko cvatja s nebeskim mladica, koliko
lipovih kapljica na okrajcima mahrame,
i zebnje u koju, kao u lijevak smjerni,
tuge svijeta zbiraš…

 

Slit će se žubori dječijih glasova
i kumrije na goblenima, sinut će
mladi mjesec ponad borovih rana
i ti ćeš, u mladoj trešnjinoj
sjenci, slušati sva moja tirkizna
glasja, ti ćeš da šutiš, zauvijek
sklonjena u ležaljku Božijeg hlada.

ZIDAM KUĆU

                                                                Za Amru

Toliko svijeta, i toliko grivorođih brda i dolina
po kojima tapkaju svi sveti, toliko zaravni
na kojima junski sici zlato po zemlji podatnoj
Siju, dok duboko ispod čekaju srebrene rude,
Prostrana silikonska polja, toliko mjesta u
                             kojim
Prsti Božiji iz dana u noć urahljuju humus i
                              snaže
Nabreklo sjeme, toliko pitomina, i divotnina
I rječica bistrijih od suze na maslačkovu listu,
I plodnih njiva, i raspušnih šuma, toliko
                              hladovina
U kojima se svibanjke u sunčevne presvlače
                                halje,
Toliko bregova i krotkih nizina, gdje meleki
     Začinju mirise i vjetre, toliko rasklijanih
                             zemnih
         Ljubavi i podnebesnih taština…
               A ja ovdje, baš ovdje
                Baš na ovome mjestu
                     I nigdje drugdje
                         Lijepa moja
                          Našu kuću
                              Zidam!

STREPNJA

 

Neko me svunoć pred vratima
čeka. Čim virnem, bešumno se
skrije. Draška me da izađem van?

 

O prozor jezikom klupka, zid
sjeverni struže, u vatru
u telefonsku slušalicu puše.
Gdje li me, Bože, zove?

 

Jesu li bašluci onih za koje
zaboravih gdje su? Iz zavičaja
odbjegli grom, trešnjina grana.
slijepa vijest hoće moje oči?

 

Da mi je znati koje je doba dana,
koliko glasno dišem, je li majka
u kaburu izliječila sipnju
pa s boščom izbjegličkom pohitala
sinovskom radnome stolu.
Dolaze li to ptiću pupavaca,
kiše pod kojim krv se na obrazima
gruša, zaljuljani horizont Kabilova brata?

 

Zovu me sjene onih što obličje
izgubiše svoje, melek radosti
ili melek smrti, to kucaju rijeke
s obalam u nama, s ušćima u nebu?

 

Hoću li ovo skončati u ružinoj
munji, u perju ptice kojoj još nije
nadjenuto ime, u zori koja neće
dočekati Hidrove zelene halje?

 

Neko me svu noć pred vratima
čeka, zidove grebe, u strehama zvoni.
Kao da sijamska duša hoće da izađem
vani, da u ogledalu uhitim
zaboravljeni svoj lik!

Objavljeno 02.12.2025.

Projekat podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

Stavovi iznijeti u publikaciji ne izražavaju nužno i stavove donatora.