Ćamil Sijarić
Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice, u Kraljevini Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti.
Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci.
Za sekretara Suda narodne časti u Banja Luci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista „Glas“ i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci.
U Sarajevo je prešao 1947. godine, radio u redakciji lista „Pregled“. Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji „Zadrugar“. U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do odlaska u penziju 1983. godine.
Umro je 6. decembra 1989. godine.
Najznačajnija djela su:
Ram bulja, 1953. pripovijetke |
Naša snaha i mi momci, pripovijetke |
Bihorci, roman, Sarajevo, 1956 |
Kuću kućom čine lastavice, 1962, pripovijetke |
Sablja, 1969. pripovijetke |
Priče kod vode, 1982 |
Rimski prsten, 1985 |
Raška zemlja Rascija, roman |
Miris lišća orahova, 1991 |
Mojkovačka bitka, roman |
Carska vojska, roman |
Zelen prsten na vodi, pripovijetke |
Lirika, poezija, Beograd, BIGZ, 1988
DOĐE NAŠ RATNIK IZ RATA U GRČKOJ
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
i donese grčku tepsiju i po tijelu
rane.
Žene mu rekoše da mu tepsija
iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
rane.
ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJEČI
Zaboravio sam ljubavne riječi
koje sam ti onda šaputao.
Ali pamtim kako bi list
odozgo s grane
na tebe,
na mene,
pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
kao i prije –
a tebe tu nije,
ni mene.
NAĐOH STARCA GDJE LEŽI KRAJ KAMENA
Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi zar ne vidim da je u društvu,
da je pokraj njega taj kâm.
Kad umrem – veli – kad legnem
da vječnim snom spavam,
pobošće mi kamen nad glavom,
pa se na njega navikavam.
KOLIBA NA NEBU
Ne znam šta sam u životu bio,
Zreo čovjek ili dijete.
Tek znam da sam se cijelog vijeka
Između to dvoje kao klatno
Na satu klatio.
Velik je danas stog mojih
Godina i ljeta.
Da sam mogao, klatno bih zaustavio
Kod djeteta.
PRED NAŠU KUĆU DOHODI NOĆU
Pred našu kuću dohodi noću
Nekakav nevidljiv čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome…
Objavljeno 02.12.2025.
