Skender Kulenović
Skender Kulenovic rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađao Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom (soneti Ocvale primule).
Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveucilištu. 1933. postaje clan SKOJ-a, a 1935. KPJ. Srađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.
1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje. Od 1945. do 1947. obavlja fnkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, izmedju ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
ČUDA
Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakitâ.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.
Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomisao cara
domisli odmah i pruži iz sebe obličje krăsa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.
I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči róde.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.
Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća.
STEĆAK
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
PONORNICA
Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al’ grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al, žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
u loznice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
i slušam, u gluhoj mi školjci, mračni muk svojih škrapa.
KRIK
Otkuda znam da je tu šuma kad sama je tmina,
tolika da su je pune – i prazne duplje vida
do dna mi pamćenja, sužnja što traži provid zida.
Da li to pipam stabla, il mene dira tamnina?
Otkuda znam da je u šumi to kriknula ptica
kada sama je tišina, bezvučno naličje zvuka,
kad i šum moga daha prah mrklog postane muka,
i šuplje bezvučje uđe u korijen glasnih žica.
Taj krik – tmina to ote li dan ptici iz drijema?
Il kriknu ljubav, il razbojstvo – i već ih nema.
Kud padam kucaj po kucaj sa srca-časovnika?
Gdje slijepcu vida da nađem žižu sunčevog oka?
Tminu da zovem za sudiju, tajac za svjedoka?
Kako taj muk da nadglušim pred mukom mrtvog krika?
Objavljeno 04.12.2025.