Safvet beg Bašagić
Safvet beg Bašagić rođen je 06. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, u Sarajevo se doselio 1882. godine gdje završio ruždiju i a nakon toga gimnaziju 1895. godine.
Od 1895. do 1899. studirao je na Bečkom univerzitetu orijentalne jezike, arapski i perzijski. Jedno vrijeme radio je kao profesor u sarajevskoj Velikoj gimnaziji (Prva gimnazija), te 1903. je osnovao društva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. 1907. godine pokreče list Ogledao, a godinu dana kasnije odlazi u Beč gdje priprema doktorat iz orijentalnih jezika i historije islama.
Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika.
Doktorat je odbranio 1910. godine na temu “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” i stiče zvanje doktora. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah poslije smrti Ali-hodzabega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.
Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar.
Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu, a sahranjen u haremu Begove džamije.
KRATAK ODGOVOR
Čudno ti se čini, – je li? –
Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?
Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.
Čudno ti se čini, – je li? –
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.
A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.
NA BAJRAM
Velik si, Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.
Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.
Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.
Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.
Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
“Divotu Tvoju moj ne pojmi um!”
Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.
Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!
Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo –
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.
PJESMA BOŠNJAKU
Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje ´no soko sokoliće leže,
Gdje ´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.
Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, BOŠNJAČE! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku,
Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj BOŠNJAČE, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.
Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte BOŠNJAK živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće
Znaš, BOŠNJAČE, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;
Eto hore, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni BOŠNJAČE!
Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“
KNJIGA ŽIVOTA
Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!
RUBAIJA ZA NIŠAN MUSE ĆAZIM ĆATIĆA
Ase leži pjesnik odličnoga dara,
koji nije tražio časti ni šićara,
već bekrijski živio i čuvstveno pjev’o,
dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.
MUNADŽATI
Sva priroda tebe slavi,
Bože milostivi!
Svaki stvor se u ljubavi
Tvojoj moći divi.
Ti nam stvori nebo plavo
i zelene gore,
žarko sunce, sjajne zv’jezde
i velebno more.
Ti nam stvori sv’jetle dane
i večeri tavne,
bistra vrela, cv’jetne bašče
i poljane ravne.
Ti nam stvori uzor-djela:
čovjeka i mrava:
i među njih podijeli:
dužnosti i prava.
Nas si umom odlikov’o
ko odlična bića,
a mrava si uputio
u potrebe žića.
S umom si nam još darov’o
zdvajanje i nadu,
i rek’o nam: ,,Drugog nema –
spas vam je u radu”.
Prema Tvojoj odredbi se
sve miče i kreće:
tigar riče, slavuj pjeva
i miriše cv’jeće.
Kada u to mi gledamo,
mislimo: sve znamo,
al’ se brzo uvjerimo,
da sebe varamo.
Dokle god naš um odleti,
daleko ne stiže,
Tvoja svemoć sve se više
u nedogled diže.
Oprosti nam, Bože, gr’jehe
ako zalutamo
u mističnu neizvjesnost
da štogod saznamo.
Pusta želja nas potiče
i naprijed goni,
da k’o sl’jepci tumaramo
po toj vasioni.
Oprosti nam, Bože, gr’jehe!
pomis’o je smjela:
jer se ne da dokučiti
veličina djela,
koje Tvoja svemoć stvori,
kamo l’ Tvoje biće,
što ‘no crvu u jabuci
daje smrt i žiće.
Sva priroda Tebe slavi,
Bože nepojmljivi!
Svaki stvor se u ljubavi
Tvome biću divi.
Objavljeno 04.12.2025.
