Husein Bašić
Husein Bašić rođen je 1. februara 1938. godine u Brezovicama kod Plava, od oca Ibrahima – Ibra i majke Hateme. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Duže vremena radio je kao gimnazijski profesor i u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Prve pjesme počeo je objavljivati od 1958. godine u brojnim listovima i časopisima. Prvu zbirku pjesama objavio je 1970. godine pod nazivom ,,Od sunca ogrlica”. Od početka 90-ih godina prošlog vijeka aktivno se zalagao za kulturni razvoj i emancipaciju Bošnjaka na prostoru Crne Gore. U toj svrsi je 1993. godine osnovao kulturno društvo ,,Almanah”. Od 1996. godine bio je predsjednik Zajednice KUD Bošnjaka Sandžaka ,,Preporod”. 1990. godine istupio je iz Udruženja književnika Crne Gore zbog drugačijeg stava prema politici Slobodana Miloševića. Bio je redoviti član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Umro je 4. novembra 2007. godine u Podgorici. Njegova najznačajnija djela su:
,,Od sunca ogrlica” (Pljevlja 1970), zbirka poezije
,,Tuđe gnijezdo” (Sarajevo–Titograd 1981, Nikšić 1992), roman
,,Krivice I–II” (Banjaluka–Sarajevo–Mostar–Tuzla 1986), roman
,,Kolovrat” (Novi Pazar 1993), roman
,,Kad su gorjele božje kuće” (Podgorica 1994), zbirka poezije
,,Crnoturci” (Novi Pazar 1996, Podgorica 2012, Cetinje–Podgorica 2017), roman
,,Pusta vrata” (Krivice III; Podgorica 1998), roman
,,Bijeli Azijati” (Podgorica 2000), roman
,,Kosti i vrane” (Podgorica 2000), roman
,,Kapija bez ključa” (Podgorica 2000), roman
,,Pusto tursko” (Podgorica 2000), roman
MUTNA ZVIJEZDA
Na vijest o rušenju Ferhadije džamije u Banjoj Luci
Kad majstori položiše prvi kamen u temelj džamije,
Kodža mimar pogleda u nebo
I vidjeć’ joj mutnu zvijezdu
Što je tog jutra ostala da ih grije,
Prohesapi joj vijek i mnogo se ožalosti time,
Pa glasom tišim od vode
Izreče ovaj tarih:
Kad je ponovo budu dizali iz praha,
Želim joj duži vijek, i srećniju ruku od moje,
Časnije komšije no one
Što će je u ludilu porušiti! Amin!
KASNO BOŠNJU DOLAZI PAMET
(Ili raspeće s kraja XX vijeka)
Izgurali su ga ćuške iz doma,
Poperili ga na tenk,
I razapeli kao sveca,
U živi krst. U strašilo za vrane,
”Da vidi turčin kako se razapinje živ hinsan”,
Kad ga ulove k’o zeca,
Kao ticu.
Smiješio se zorom i mislio da se šale,
Da izvode neku davnašnju igru iz prapostojbine,
Kao: živ – klan – nedoklan,
Uz sikteće pritezanje majke turske
I vjere ine.
Znaju ga dobro ti što ga vežu,
Raspetog na krstu kao vranu,
Invalid je prve kategorije iz enobe,
Obišnji Bošnjo sa Dobrinje,
Koji i nije pomišljao da je turčin,
Kazivao se neopredijeljen i bez vjere,
Kandisao na šomu i bijeli luk
I patio od zaduhe i zimomore.
Pritom je čvrsto vjerovao:
Da njemu neće niko ništa…
Kao što on neće nikom ništa…
I smijuljio se još misleći da se šale.
Tek kad se uspravio i vidio bradato kolo okolo,
Kugu s kosom,
Začudio se mnogo i pitao se:
Kako im časprije nikoše tolike brade,
Kao da su ih sve vrijeme nosili pod pazuhom!?
Pljunuo ih je u zakrvavljene oči,
U divlju kostrijet. I rekao:
,,Ovo vam je od Saveza boraca enobe i od mene – lično!
I gonim vam takvu nauku iz koje ste naučili
Da od ljudi pravite strašila za vrane!”
Tad je Bošnjo-vrana u pola riječi zaćutao,
Prerezali su mu grkljan nekom spravom
zahrđalom i starom,
Što je nekad žnjela i žela, uz sela – niz sela,
Plemenitom međom – Drinom…
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije…
S kraja na kraj… Do kraja…
POSLJEDNJE NJENO PISMO
Ako ti mogu malko slagati:
Ja sam dobro,
Baš dobro.
Bez tebe
Izvodim naše pčele na pašu,
Našu nerođenu djecu
Čekam uzaman da se vrate.
Ako ti mogu malko slagati:
Sve je sada puno bolje
Bez tebe
Tamo gdje je prije bilo
Naše sumnjivo srce.
Samo da ne povjeruješ nikad
Da je tako.
UČIMO ZEMLJU DA HODI
Učimo zemlju da hodi
Ne gubimo nadu
Ne plašimo se kraja
Odletimo što dalje
Što duže
Ne računajući na povratak
Strpljivo učimo zemlju da hodi
Da misli šta hoće
Da voli i leti
Ponad sebe
Učimo zemlju bez straha
Stavljajmo je na muke
Gnječimo joj srce
Ona to voli
Ne dajmo da se naše čudesno tijelo
Naše oči i ruke
Naš umni grom
Raspadne u njoj bez ostatka
Strpljivo učimo zemlju da hodi
Preko sebe
Uspravno dok može
ZAPIS O SREĆI I RATU
Od
svega
što ide na tebe
da ti slomi srce i skopa
ovaj zapis pomaže, kuražan budi!
On je u puščanoj sačmi koja ti leti k čelu,
na vrhu noža s đavolom se moli, bori i lomi,
okreće strelice, nevidljive bodeže, svemirske osti,
čuva te od svega i svačega što može i hoće da te strefi,
samo ne smetni s uma, pazi: čuvaj se prvo od samoga sebe,
jer s te strane, u kojoj šejtani rade, ovaj zapis ne štiti.
Objavljeno 03.12.2025.