Abdulah Sidran
Abdulah Sidran rodio se u 2. 10. 1944. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovu školu i gimnaziju te studirao na Filozofskom fakultetu. U književnosti se javio šezdesetih godina 20. st. u generaciji tad mladih pisaca poznatih i pod imenom „šezdesetosmaši“, s novim i drugačijim književnim prosedeom, da bi u kasnijim godinama izrastao u živućeg klasika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Bio je prije svega pjesnik, pri čemu je njegov pjesnički senzibilitet obilježio i njegov ukupni književni rad.
Između ostalog, objavio je niz pjesničkih knjiga: Šahbaza (1970), Kost i meso (1976), Bolest od duše (1988), Sarajevska zbirka (1991), Sarajevski tabut (1994), Dvije grafike, dvije pjesme: poetsko-likovna mapa (sa Safetom Zecom, 1994), Planeta Sarajevo (1995), Zašto tone Venecija (1996), Sarajevska zbirka i druge pjesme (1997), Morija (2006), Pjesme poslije rata (2006), Izabrane pjesme (2007), Dobročinitelj (s Mersadom Berberom, 2008) i Suze majki Srebrenice: 11. juli 2007. (2009), scenarije: Jegulje putuju u Sargaško more (1979), Veselin Masleša (1981), Sjećaš li se Dolly Bell (1981), Otac na službenom putu (1985), Povratak Katarine Kožul (1989), Kuduz (1989), Praznik u Sarajevu (1990–1991), Savršeni krug (1997), (A)torzija (2002) i „Tvrđava“ Meše Selimovića: dramatizacija i scenarij (2004), drame Otac na službenom putu (1983), U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce (2002) i Prvi put s ocem na izbore (2006), romane i prozne knjige: Potukač (1971), Sjećaš li se Dolly Bell (1982), Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva (1996), Otkup sirove kože (2011), Oranje mora (2015) i A Nurija veli (2022) te brojne publicističke i druge radove. Izabrana djela objavljena su mu 2004. godine, a bio je zastupljen i u svim značajnijim antologijama savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, kao i u edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (1984/85), Muslimanska književnost XX vijeka (1991) te Bošnjačka književnost u 100 knjiga (1999, 2023) Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Za svoj književni rad dobio je brojna domaća i inostrana priznanja i nagrade: Godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1979), Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća „Svjetlost“ (1979), Zmajeva nagrada Matice srpske (1980), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1986), Nagrada za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja (SAD, 1993), Nagrada slobode PEN centra Francuske (1994), Premio letterario della Fondazione Laboratorio Mediterraneo (1996), Nagrada „Skender Kulenović“ (2002), Godišnja nagrada Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ (2002), Bosanski stećak – nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za životno djelo (2004), Premio letterario dedicato a Umberto Saba (2005), Velika plaketa Kantona Sarajevo (2006), Nagrada „25. novembar“ (2018)…
Između ostalog, bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i jedan od osnivača PEN centra Bosne i Hercegovine te redovni član Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine i jedan od osnivača Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Umro je 2024. godine u Sarajevu.
MORA
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
BAŠESKIJA
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama.
Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime spominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer, dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
…
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam svikao na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša. I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred
Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.
PONOĆ U PARIZU
Cio dan
nisam se sjetio Boga.
Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila –
ne skidajuć s usana Njegovo Ime?
Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je, nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onom džehennemu?
Je l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?
Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?
Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.
GOST SA DRUGOG SVIJETA
Čekam
da Gost pokuca na vrata
i ništa
ne mogu
da radim
Koje se god stvari dotaknem
iz ruku
mi klizi
i ničemu
ni za tren
ne mogu pripasti
do samo
ovom čekanju
da na vrata pokuca Gost
UZEVŠI KOST I MESO
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.
Objavljeno 02.12.2025.
